Iako je sporno da je Quentin Tarantino napravio neke 'zabrljane' stvari na setu Inglorious Basterds, takođe je sigurno reći da je film iz 2009. jedan od njegovih najboljih. Film, koji prati višestruke priče smještene na kraju Drugog svjetskog rata, potpuno je lud. Naravno, potrebne su velike slobode sa istorijom (najpoznatije je ubistvo Hitlera), ali to je dio zabave. Cijeli film je uzbudljiva vožnja s nevjerovatnim predstavama, uglavnom Quentinovog dobrog prijatelja Christopha W altz-a, i vrsta osvetničke fantazije za Jevreje nakon neopisivih užasa s kojima su se suočili od strane nacističke Njemačke.
Film ima nešto za reći. To izaziva podjele. To je nečuveno. Smiješno je. To je neprijatno. Baš je zabavno. Nije ni čudo što ljudi i dalje pokušavaju da ga seciraju godinama kasnije. A opet, obožavatelji Quentina Tarantina žele da znaju sve o tome kako on piše svoje scenarije.
Pa, zahvaljujući sjajnom intervjuu sa Ellom Taylor u The Village Voiceu tokom objavljivanja Inglorious Basterdsa, stekli smo uvid u porijeklo ovog umjetničkog djela.
Osveta je bila centar njegove ideje za film
Tokom intervjua sa Ellom Taylor (koja je Jevrejka), zahvalila mu je što je "otpremao" Hitlera u filmu. Takođe mu je rekla da je bila zabrinuta zbog prikaza borbi jevrejskog naroda tokom Drugog svetskog rata pre nego što je videla Inglorious Basterds. Na kraju krajeva, užasi Holokausta su među najgorim stvarima koje su ikada učinjene u istoriji. Dakle, to je osjetljivo pitanje… očigledno. Ali Quentin je želio istražiti fantaziju o oslobađanju sav taj gnjev zbog onoga što se dogodilo i bacanju otpada na one koji su to učinili.
Dok 'zlo' ne rađa 'zlo', ti osjećaji bijesa i potrebe za osvetom su svakako normalni.
"Tokom godina, kada sam dolazio na ideju da se američki Jevreji osvete, spominjao sam to svojim prijateljima Jevrejima, a oni su bili kao: 'To je film koji želim da vidim. Jebote tu drugu priču, želim da vidim ovu priču, '" objasnio je Quentin u intervjuu. "Čak se i ja ohrabrim, a nisam Jevrej. Kada sam kupio naslov Inglorious Bastards Enza Castellarija, koji ima dobru priču, mislio sam da bih mogao uzeti nešto iz njegove priče, ali jednostavno nikad nije išlo."
Bila je jednom mini-serija
Iako je Quentin želio uzeti više od istoimenog filma iz 1978. godine, to jednostavno nije tako ispalo. Čim ga je počeo pisati (po Jackie Brownu), poprimila je svoj vlastiti oblik. Međutim, prvobitno to nije trebao biti film.
"Počeo sam pisati i nisam mogao prestati; pretvaralo se u roman ili miniseriju. Ideje su mi stalno dolazile, i sve je više bilo o stranici nego o ovom filmu koji bih na kraju mogao snimiti. To se dogodilo i sa Kill Billom, zbog čega su na kraju bila dva filma. Cela ideja o DVD setu je prilično neverovatna. Nijedan pisac-reditelj još nije iskoristio taj format, divan za biti pravi autor."
Priča je čak bila podijeljena na poglavlja, ali Quentin je odložio film da bi uradio Kill Billa.
"Onda sam otišao na večeru sa [filmašem] Lucom Bessonom i njegovim producentskim partnerom. Govorim im o ovoj ideji mini serije, a producent je bio u pravu. Ali Luc je rekao: 'Žao mi je, ti si jedan od rijetkih reditelja koji me zapravo tjera da idem u kino. A ideja da ću možda morati čekati pet godina da odem u pozorište i pogledam jedan od tvojih filmova me depresivna.' I kada sam to čuo, nisam mogao da je ne čujem. Shvatio sam da je originalna priča jednostavno prevelika. Onda je postojala ideja da se bavim kinom Trećeg Rajha, sa Gebelsom kao šefom studija koji snima film pod nazivom Nation's Ponos, i jako sam se uzbudio zbog toga."
Nije se oslanjao na istraživanja… Inspirirala ga je propaganda
Istorijska tačnost je za različite filmske stvaraoce… ne za Quentina. Konkretno, bio je inspiriran propagandom Drugog svjetskog rata (posebno u smislu njihovih filmova) i to je postalo glavni aspekt kako je konstruirao priču tako i samu radnju.
"Bio sam pod velikim uticajem holivudskih propagandnih filmova snimljenih tokom Drugog svetskog rata. Većinu su snimili reditelji koji žive u Holivudu jer su nacisti preuzeli njihove zemlje, kao Jean Renoir sa Ova zemlja je moja ili Fritz Lang sa Man Hunt, Jules Dassin sa Reunionom u Francuskoj i filmovi Ispovijesti nacističkog špijuna [Anatolea Litvaka] poput toga."
Dok se većina filmskih stvaralaca vjerovatno suočavala sa velikim stresom u vezi sa ovom temom --- uostalom, rat je još uvijek bjesnio kada su snimljeni -- Quentin je bio inspirisan time koliko su bili zabavni.
"Nastali su tokom rata, kada su nacisti još bili prijetnja, a ovi filmski stvaraoci su vjerovatno imali lična iskustva sa nacistima ili su bili nasmrt zabrinuti za svoje porodice u Evropi. Ipak, ovi filmovi su zabavni, smiješni su, ima humora u njima. Nisu svečani, kao Defiance. Dozvoljeno im je da budu uzbudljive avanture."
