Mnogo pre nego što je glumačka ekipa Jersey Shorea podivljala na istočnoj obali i da su se Prave domaćice neprestano prepirale u svakom uglu, kutku i pukotini u Americi, jednostavniji rijaliti šou je osvojio svet. Ili je, barem, očarala one koji su se pretplatili na HBO prije uspjeha Sopranosa, Žice, Igre prijestolja, Sukcesije i Euforije. Ispovijesti u taksiju Harryja i Joea Gantza su možda bile kratkog vijeka, ali su ostavile trag bez premca na TV industriju, posebno kada je u pitanju rijaliti žanr. Ne samo da je to bio prvi upad HBO-a u rijaliti žanr, već je to bio i jedan od prvih američkih rijaliti programa.
Emisija skrivenim kamerama utrla je put rijaliti TV-u zasnovanom na ispovijedi koju vidimo danas. U stvari, čak je pomoglo u stvaranju kategorije reality showa na Emmyju. Kada je emisija osvojila Emmy 1995. godine, takmičila se u kategoriji "Izvanredan informativni specijal". U određenom smislu, to je bila 'informativna' emisija. Na kraju krajeva, otkrio je mnogo o mračnim, kontroverznim, pa čak i erotskim životima njujorških (a na kraju i Las Vegasa) korisnika taksija… a da oni naravno ne znaju. U to vrijeme radila je ono što nije radila nijedna druga emisija. I to je uspjelo u samo 19 epizoda raspoređenih između 1995. i 2006. Kao i sve dobre televizije, porijeklo za Taxicab Confessions dolazi iz stvarnosti…
Kreatori Taxicab Confessions dobili su ideju dok su zapravo vozili taksi
U intervjuu za MEL Magazine o komplikovanoj vožnji HBO serije, kokreator i izvršni producent Joe Gantz je objasnio da je ideju za Taxicab Confessions dobio dok je zapravo vozio taksi u Wisconsinu dok je bio na univerzitetu. Nakon što su "ljudi gledali" one koji su sjedili na zadnjem sjedištu, odlučio je snimiti razgovore.
"Stranci pozadi bi razgovarali jedni s drugima, i to bi postalo zaista zanimljivo", objasnio je Joe Gantz u fascinantnom intervjuu za MEL Magazin. "Tako sam nabavio kasetofon i snimio ih sa prednjeg sedišta. Nisam im postavljao pitanja, ali me je zanimalo o čemu ljudi pričaju, kako se objašnjavaju i šta ih je motivisalo. Ako dvoje ljudi bili u interesantnom razgovoru, ne bih želeo da prekidam tako što ću pokupiti drugu osobu, tako da sam na kraju zaradio manje novca."
Joe i njegov brat bili su zainteresirani za filmsku industriju i čak su u jednom trenutku producirali pilot pod nazivom Život nasumično. U njemu su braća intervjuisala strance u nasumičnim gradovima širom Amerike. Ali s Joeovim otkrićem na prednjem sjedištu taksija, njih dvoje su znali da imaju nešto posebno. U to vrijeme, njihova jedina prava konkurencija bio je The Jerry Springer Show za koji su braća vjerovala da je postavljen. Nije bitno da li su sve borbe u The Jerry Springer Showu bile montirane ili ne. Braća Gantz su vjerovala da je to eksploatativno, posebno prema manjinama i lišenim licima. Slično kao i emisija Jerryja Springera, međutim, braća Gantz su vjerovala da je Taxicab Confessions talk show… ali onaj u kojem je gostima bilo dozvoljeno da preuzmu kontrolu i kažu bilo šta. Bilo je stvarno i u osnovi neuređeno.
Zbog pilota koji su producirali, braću Gantz je producentica Hilary Estey zamolila da održe sastanak u Warner Telepictures.
"[Hilary] nam je pokazala video koji su predstavili za emisiju o budnom taksisti koji se oblikovao po Travisu Bickleu [iz Taksista]. On je išao okolo naoružan tokom nereda u LA-u, suočavajući se s pljačkašima, ponašajući se kao spašavao je ljude i u suštini pravio guzicu od sebe", rekao je Harry Gantz."Pitala je da li bismo bili zainteresovani da napravimo takvu emisiju. I pošto nikad ne kažeš ne, otišli smo kući i zmesili ono što su nam pokazali sa Životom nasumično. Ali umesto da pričamo o taksisti, fokusirali smo se na putnike i predstavili smo prijedlog za Taxicab Confessions. Dali su nam malu svotu novca da napravimo sizzle reel: četiri vožnje snimljene na skrivenim Hi8 kamkorderima. Snimali smo vožnje i danju i noću i otkrili da su ljudi mnogo spremniji da se otvore i dopuste svojim osjećajima da izađu noću. Postoji nešto u mraku što tjera ljude da gledaju na sebe na dubljem nivou. Predstavili smo to svim mrežama, ali HBO je taj koji ga je kupio."
Kako je HBO ispovijesti u taksiju pretvorio u emisiju za puno više odraslih
Dok je Sheila Nevins, bivša predsjednica HBO Documentary Films, voljela reklamu za Taxicab Confessions, mislila je da je to malo pitomo za vrstu mreže u koju pokušavaju pretvoriti HBO.
"Bilo mi je dosadno pokupiti dadilje, djecu koja se vraćaju iz škole i ljude koji napuštaju posao", objasnila je Sheila."Mislio sam da ima potencijal R-kategorije. I jeste. Taksi u New Yorku je bio voljeno, egalitarno vozilo za dolazak od tačke A do tačke B. Poput američkog sna na točkovima. Danas nema ništa slično tome: vozovi imaju tihi auti, avioni imaju nastavu, a jadni ljudi nisu dobrodosli ni na jedno ni na drugo. A raznolikost! Nisi znao ko ce da pozove taj taksi. Zamisli kako bi taj posao bio uzbudljiv. Ti i ja idemo na posao i znamo skoro svi. Idemo u restoran i prilično znamo ko će biti konobari i klijentela. Ali ovo je uvijek bilo iznenađujuće i uzbudljivo. To je bila zabava."
"Smatram da je Taxicab preteča rijaliti televizije", nastavila je Sheila. "To je bila posebna stvar, za razliku od bilo čega što je ikada bilo na TV-u. Jedina emisija prije koja je predstavljala stvarne ljude bila je Candid Camera. Taxicab je dokazao da pravi ljudi mogu biti nevjerovatno privlačni, primamljivi, seksualni, nečuveni, maštoviti i drugačiji. HBO emisije kao što su Real Sex i G String Divas, Taxicab su pokrenule interesovanje za reality showove u stilu dokumenta."
