U ovom trenutku, većina ljudi se slaže da je Michael Gary Scott iz Ureda jedan od najvećih televizijskih likova svih vremena. Tokom sedam sezona prelazi od lika kojeg jedva podnosite, do lika za kojeg navijate uprkos sebi, do jednog od najslađih i najsimpatičnijih muškaraca na svijetu. Čak i njegovi zaposleni, koji se iz dana u dan moraju nositi s njegovim ludim i često glupim ludorijama, slave ga i tužni su kada odlazi.
Ali ono što neki ljudi možda ne znaju je da je lik Michaela Scotta daleko od onog na kojem je zasnovan. David Brent, šef u originalu, British Office, možda je čak i veći magarac od Michaela na početku, i takav ostaje tokom cijele emisije, a u epilogu publika dobije osjećaj pravde kada otkrije da je sve što je on raditi je skakanje iz noćnog kluba u noćni klub kao nepriznati slavni gost, a posjeta uredu je otpuštena. Na kraju se nije promenio. Ako ništa drugo, postao je patetičniji.
Prva sezona Michael Scott je bio nepodnošljiv
Publika je mrzela Michaela Scotta iu prvoj sezoni, a niko, uključujući i voditelja emisije Grega Danielsa, nije ih krivio. Bio je apsolutno neprijatan u svakom pogledu, i nisu mu date iskupljujuće osobine. Odaberite bilo koju od šest epizoda u prvoj sezoni Američkog ureda: Ni u jednoj od njih nećete pronaći trenutak u kojem osjećate prema Michaelu Scottu. Previše je užasan prema okolnim ljudima. Učinit će sve što može da privuče pažnju, i nije ga briga koga će povrijediti ili koliko će užasno biti u tom procesu.
Razlog zašto je Michael takav u prvoj sezoni je taj što je upravo takav David Brent u britanskoj verziji serije. Budući da je bila toliko popularna, oni koji su bili zaduženi za pokretanje američke verzije pokušali su da veći dio prve sezone održe što vjerniji originalu. Nažalost, ovo nije uspjelo iz nekoliko razloga.
Prvi od ovih razloga je taj što se maloljetnički, često okrutni humor koji je tako dobro funkcionirao za Rickyja Gervaisa (David Brent) jednostavno nije baš odgovarao Steveu Carell-u. Pisac Larry Wilmore je to rekao u popularnoj knjizi Andyja Greenea Ured: Neispričana priča o najvećem sitkomu 2000-ih:
"Steve ima veoma sladak kvalitet i ta tvrda ivica, mislim, jednostavno nije odigrao kako treba. On to može jer je talentovan, ali mislim da je to na kraju djelovalo protiv njega."
Drugi razlog je, manje-više, vrijeme. Američke emisije obično traju mnogo duže od britanskih, kako u epizodama po sezoni, tako iu ukupnom trajanju emisije. Prema intervjuu s knjigom pisca Alana Sepinwalla Greenea, pisci su to shvatili nakon prve sezone.
"Nisi mogao snimiti stotinu epizoda s Davidom Brentom", objasnio je. "To bi bilo nepodnošljivo. Do kraja dvanaest epizoda bilo je nekako nepodnošljivo."
Treći i poslednji razlog je taj što se američki sentiment prilično razlikuje od britanskog. Američka publika nije htela da izdrži više od dve sezone sumorne, mračne komedije koja je bila u središtu njegove emisije u Velikoj Britaniji - želi da vidi nadu, želi da vidi kako se likovi poboljšavaju kao ljudi, da vidi kako postižu njihove ciljeve. Amerikanci su generalno optimističniji u pogledu svog statusa u životu i žele da njihova televizija to odražava.
Jedan mali detalj promijenio je sve o Michaelu Scottu
Greg Daniels je ušao prvog dana pisanja za drugu sezonu i jednostavno rekao: "Michael mora imati srca." Ta jedna izjava je sve promijenila. Modificirali su mu frizuru, odjeću, manire, sve to. Sve da ga učini mekšim, manje tvrdim, nervoznim tipom nego što je bio David Brent. Ali najvažnija stvar koju su promijenili nije bila linija, akcija ili izbor kostima: to je bila njegova motivacija.
Kao što je Alan Sepinwall objasnio: "David Brent je bio vođen željom da bude slavan. Michael Scott je bio vođen željom da bude voljen. I to je veoma velika razlika."
Kada je ova odluka donesena, scenari su odlučili da u svaku epizodu uvrste jedan trenutak u kojem navijate za Michaela; jedna mala scena u kojoj vidite njegovu ljudskost. Vidite to kada ga zamalo izviždaju sa bine kod Dandija; kada počne da plače u "Olimpijadi u uredu"; kada radosno dijeli slatkiše djeci na Noć vještica. Svi ovi trenuci nam pokazuju da, u srži Michaela Scotta koji glumi za pažnju, postoji osoba koja će učiniti sve da bude voljena.
Možda je još važnije da i njegovi zaposleni to počnu uviđati i istinski ga vole i brinuti o njemu. Ta ljubav mu omogućava da raste kao osoba pred našim očima, a zauzvrat dobija više iskupljujućih trenutaka u kojima postaje dobar. I prije nego što shvatite, zaljubili ste se i u Michaela Scotta.
Ricky Gervais, tvorac originalnog Officea, znao je od samog početka da stagnacija i beznađe radnog mjesta u njegovoj verziji emisije neće raditi preko bare. Njegovo rješenje je bilo da Jim i Pam budu srce svega, da publika nastavi da prati njihovu priču. I istina je: to je radilo na tome da ljudi gledaju prve tri sezone ili tako nešto. Ali nakon što su se okupili i napetost je splasnula, ljudi su nastavili gledati, a razlog je bio Michael Scott.
Carell i pisci su učinili ono što bi se činilo nemogućim u prvoj sezoni: učinili su ga simpatičnim. Uzeli su tužnog, usamljenog čovjeka i stavili ga u situacije koje su ga natjerale da raste i učini ga boljom osobom, i natjerali publiku da navija za njega. Michael Scott je od velikog kretena postao, prema riječima samog Jima Halperta i miliona obožavatelja, najvećeg svjetskog šefa. A ovo je, zauzvrat, promijenilo i značenje emisije.
Michael Scott promijenio je cijeli ured
U finalnoj epizodi Britanskog ureda vidimo da su zaposleni u Wernham Hogg-u koji su sretni uprkos svom radnom mjestu, takvi. Nisu ostvarili nijednu veliku pobjedu, nisu se mnogo promijenili, zaista, čak i ako su neki od njih na različitim pozicijama. Tim (ekvivalent Džimu) kaže u svom završnom govoru:
“Ljudi s kojima radite su ljudi s kojima ste se upravo spojili. Vi ih ne poznajete. Nisi imao izbora…. Ali vjerovatno ti je jedino zajedničko to što hodaš okolo po istom komadu tepiha osam sati dnevno."
Ovaj govor je prilično sumoran o kancelarijskom životu, i to zasluženo, u njegovom slučaju. Ali Jimov završni govor služi i kao prepreka tome i argument protiv toga. On razmišlja: "Čak i da nisam volio svaki minut toga, sve što imam, dugujem ovom poslu. Ovaj glupi, divan, dosadan, neverovatan posao." Ostali zaposlenici Dunder Mifflina dijele slična osjećanja, o tome kako nisu shvatili koliko su voljeli svoje vrijeme tamo dok se nije završilo i koliko su vrijednosti i ljubavi iznijeli zajedničkim radom svih tih godina.
Iako je Michael bio odsutan iz tih završnih govora, na neki način je bio tu: jer je ta tema rasta kroz ljubav prema onima s kojima si, bez obzira gdje se nalaziš, sve započela s njim. Njegova promjena karaktera omogućila je emisiji da bude divna izjava koja daje nadu i optimista. I ta tema je definirala cijelu emisiju.
