Glumac Steve Carell izazvao je priličnu pometnju prije nekoliko godina rekavši da ponovno pokretanje njegovog hita NBC-jevog sitcoma Ured danas neće raditi.
"Možda je nemoguće napraviti tu emisiju danas i da je ljudi prihvate na način na koji je prihvaćen prije deset godina. Klima je drugačija", rekao je za Esquire u oktobru 2018. "Mnogo toga što je prikazano na tome emisija je potpuno pogrešna. To je poenta, znate? Ali jednostavno ne znam kako bi to sada proletjelo. Danas je vrlo visoka svijest o uvredljivim stvarima-što je sigurno dobro. Ali u isto vrijeme, kada takav lik shvatite prebukvalno, to baš i ne funkcioniše."
Ova izjava izazvala je nekoliko sukoba među fanovima, posebno onima koji su se do tog trenutka nadali nekakvom ponovnom pokretanju, zahvaljujući obnovljenoj popularnosti emisije na Netflixu i rastućoj legiji odanih obožavatelja. Citat je često pogrešno okarakterisan, a neki ga koriste kao osnov da podrže svoj argument da je komedija u posljednje vrijeme postala previše dezinficirana i "PC" (politički korektan)..
Carell nikada nije iznio taj argument, prije svega: njegov komentar, u punom kontekstu, bio je mnogo jasniji da kaže da, da je emisija danas potpuno nova, ljudima bi bilo teže ostaviti po strani nedostatke u razumijevanja svjetskog političkog i društvenog pejzaža Michaela Scotta, kao i drugih likova iz te serije, kako bi jednostavno uživali u njoj.
Drugo, međutim, čak i da tu razliku ostavimo po strani, Carell vjerovatno griješi u ovome. Bez obzira na činjenicu da je serija očito mogla privući nove obožavatelje godinama upravo onakva kakva jeste: ako pažljivije pogledate stil pripovijedanja u Uredu i način na koji su lukovi svih likova napredovali, počinjete vidjeti da je istina suprotna od onoga što mnogi ljudi misle. Ured uopće nije bio previše "neprikladan" za modernu publiku; to je zapravo bila jedna od prvih emisija na televiziji koja se bavila i "pratila pravila" PC-a ili je probudila kulturu kakvu danas poznajemo.
Nije u pitanju sadržaj: radi se o tome kako se tretira
Ako je priča dobro ispričana, njena publika zna s kojim likovima bi se trebala poistovjetiti i na koji način. Narativna signalizacija je suptilna umjetnost, ali je jedan od najvažnijih dijelova svake vrste pisanja. Budući da je svrha konzumiranja medija kao što su knjige, TV, predstave i filmovi da nam pomognu da interpretiramo i procesuiramo naše vlastite živote, važno je da autor takvih djela može da nam kaže koji su likovi u naraciji za koje misle da su " ispravno" ili "dobro", a koje su "zle" ili "pogrešne" ili "loše", kao i koje su važne, a koje nisu toliko.
U filmovima i knjigama sa jednom pričom i jednim naslovnim likom, ovo je dovoljno lako učiniti. Postoje heroji i zlikovci, a ti heroji i zlikovci imaju vodiče i prijatelje i neprijatelje, a sve ih je dovoljno lako izdvojiti. Moderni sitcomi poput The Officea, međutim, čine ovo malo složenijim. Oni nemaju glavnu potragu ili priču, i nema jasnog negativca: To je samo gomila ljudi, koji žive svoje živote na najbolji način, a nisu ni potpuno dobri ni potpuno zli. Više je kao pravi život.
Istini za volju, ono što nam sitcomi poput ove daju je hrpa različitih priča, sve isprepletenih. Svaki član glumačke ekipe ima svoju priču, a narativ koji pratimo i za koji lik navijamo razlikuje se od sezone do sezone i epizode do epizode. Međutim, ono što nam serija daje, umjesto jednog glavnog protagonista s kojim se možemo identificirati, je nešto što se zove "strejt muškarci".
U ovom kontekstu, "strejt muškarci" ne znači heteroseksualne muškarce. Strejt muškarac u komediji je onaj koji se ničemu ne smije, ma koliko to bilo glupo ili smiješno, što često doprinosi samoj komediji. U Uredu, gdje su mnogi likovi tako divlji, čudni, neprikladni ljudi, strejt muškarci koji se ne smiju su oni kojima publika gravitira. Jim i Pam su dva očigledna; na početku imamo i Ryana i Tobyja; kasnije, kako Ryan počne gubiti, a Toby se nekako "mentalno provjerava", umjesto toga imamo Oskara.
Ovakvi likovi, koji su označeni kao oni zdravorazumski, gledaju u kameru u potrazi za suosjećanjem kad god Michael napravi pretjerano grubu šalu ili kada Dwight počne brbljati o konceptu koji se čini malo previše desničarskim za utjehu, su sočivo kroz koje publika gleda predstavu. Kada Jim pogleda u kameru sa onim "možete li vjerovati u ovo" izrazom na licu, ono što on zapravo radi je signaliziranje svima nama koji gledamo da, iako šuti, ne misli da je to u redu niti se uopće slaže s tim.
Veliki razlog zašto je Ured smiješan je neprikladan humor vrijedan jeza, istina je. Ali razlog zašto humor funkcioniše nije to što se publika slaže s njim: već zato što znamo da je neprikladan. Ježimo se jer je to loše, neistina i ne možemo vjerovati da ti likovi to govore. Toliko je pogrešno da je smiješno. A razlog zašto je u redu smijati se tome je taj što sama emisija ne odobrava humor. Kako to znamo? Pogledajte ko priča viceve, a pogledajte ko ne.
Stroj muškarci nikada nisu ti koji šalju viceve dostojne jeza. Uvijek su to likovi kao što su Michael, Dwight, Angela ili Packer; likovi za koje znamo da imaju poroke da su politički nekorektni ili pretjerano razboriti (ili, ponekad, potpuno ludi). Cijela kancelarija često osuđuje ove likove kada pređu granicu, ali čak i kada to ne urade, uvijek možete računati na to da će bilo koji strejt muškarac najbliži kameri "kazati" ono što svi mislimo s neodobravajućim pogledom, odmahivanje glavom ili sarkastičan komentar.
Na ovaj način, emisija zapravo modelira način na koji se trebamo ponašati u ovoj modernoj eri povećane društvene svijesti i osjetljivosti. Ne tako što nam pokazuje kako da se ponašamo, nužno: Carell je u pravu u tom pogledu, u takvoj vrsti podučavanja nema puno komičnosti. Umesto toga, pokazuje nam tačno šta ne treba da radimo. Nije nam suđeno da se ugledamo na nepoštene likove. (To je jasno stavljeno do znanja već na "Danu različitosti", gdje Michael dobija šamar). Nama je suđeno da učimo iz njihovih grešaka, i još više, da nađemo radost u gledanju kako rastu.
Jedna od najdivnijih stvari u vezi s Uredom, a možda i jedan od najvećih razloga zašto je serija danas toliko važna, je to što ne bismo trebali smatrati likove poput Michaela ili Dwighta ili Angele izgubljenim stvarima: u emisiji, možemo ih gledati kako rastu. Kroz prijateljstvo sa drugim likovima uče da budu simpatičniji i otvoreniji u humoru, kao iu životu.
Ne postoji jasniji primjer onoga što bi gledaoci trebali izvući iz Ureda od onog koji vidite kada pogledate razliku između Michaela Scotta u njegovoj prvoj i posljednjoj epizodi. Na početku, Michael je užasan šef, a nije ni sjajna osoba. Sve što želi je pažnja i da mu se smeju, a pokušaće bilo koju šalu ili metod da dobije taj smeh, bez obzira koga to vređa. On je djetinjast i sebičan.
Ali sve što on želi je ljubav. U svojim poslednjim epizodama, on ima tu ljubav: osuđuje Todda Pakera, simbola i korena njegovog uvredljivog humora, u korist ljubazne i pune ljubavi Holi. On se oprašta od svakog člana kancelarije, ne očekujući poklone od njih, već trudeći se da ih pokloni. Ima tu ljubav za kojom je oduvek žudeo, i naučio je da je nesebično vraća.
Ostali likovi prolaze kroz slične transformacije: Dwight uči vrijednost prijateljstva u odnosu na to što je vuk samotnjak, i uči da se prema drugima odnosi kao prema sebi jednakima; čak i Angela na kraju nauči da napusti svoje krute, uporne principe i prestane da osuđuje ljude.
Gledajući ove transformacije, postaje jasno da su Greg Daniels i njegov tim pisaca tačno znali šta rade kada su kreirali američku verziju Kancelarije. Nisu pisali neku bezobraznu seriju da bi se suočili sa "PC kulturom": Pokušavali su da nam pokažu kancelariju u stvarnom svetu, u kojoj su poznati likovi primorani da rade jedni s drugima i da žive jedni sa drugima, i, zbog toga izađite na drugu stranu bolji, razumniji ljudi. To je poruka koja nikada neće zastarjeti i, zapravo, danas može biti još relevantnija nego kada je premijerno prikazana.
Može biti lako odvratiti se od onih koji izgledaju previše politički izgubljeni ili daleko skloni da bi bili vrijedni našeg vremena. Lako im je i jednostavno se nasmijati kada kažu ili urade nešto ludo. Ali često su ti ljudi ostavljeni od strane društva: postaju bezosjećajni ili grubi ili pretjerano razulareni jer nisu dobili potrebnu ljubav ili nisu bili izloženi pravim ljudima. Ured nam pokazuje da, dok neki od ovih ljudi nikada neće doći (Todd Packer, na primjer), drugi (sve dok nisu opasni) su u osnovi dobri ljudi u srcu i imaju potencijal da se potpuno transformišu, samo da se pruži prilika.
